Metal: Hellsinger – recenzija

Jedna od mojih najdražih stvari u bilo kojoj videoi gri je kada se radnja igre i zvučna podloga sinhroniziraju u nezaboravne trenutke. Mnoge igre kostire ovaj trik, od DOOM-a iz 2016. godine do Brutal Legend Double Fine-a.

Metal: Hellsinger, novi FPS za jednog igrača na kojem su radili The Outsiders i Funcom, temelji svoju celu kampanju na igranju u ritmu metal muzike. Razne izvorne pjesme pružaju veliko zadovoljstvo u ubijanju demona i paklenom iskupljenju koje ne smijete propustiti.

Igrate kao The Unknown, ženski vrag na misiji da povrati svoj glas od nadzornika svih prokletstava. S njom je Paz, lobanja koja govori i čini se da zna više nego što kaže. Narativ nadilazi svoja oskudna sredstva, predstavljajući dirljivu priču s vizualnim dijaprojekcijama u stilu romana. Dizajn likova je izvrstan i voleo bih da sam mogao videti neke od ovih događaja u tradicionalnijoj kinematografiji. The Outsiders radi najbolje s onim što imaju i na kraju ispričaju priču koja će vam ostati u sećanju dugo nakon odjave.

Hellsinger je FPS u ritmu muzike, relativno novi podžanr koji izaziva igrače da pucaju na nadolazeće negativce u skladu sa pulsirajućim ritmom. Dok je nekoliko drugih igara isprobalo ovu jedinstvenu kombinaciju, Hellsinger je prva koja je pružila uspeh. Ovo nije najduža kampanja, ali svaki nivo je jedinstven, zahvaljujući pratećoj muzici. Muzika se pojačava kako poboljšavate ciljanje, a tekst se uključuje tek kada postignete maksimalnu učinkovitost. Dovodi igrivost na isti energetski nivo kao koncertu heavy metala i pruža trenutne ponovne izlete kroz pakao.

Ono zbog čega se Hellsinger uzdiže iznad drugih pokušaja u ovom žanru je to što se uveliko oslanja na pucačinu umesto igre u ritmu. Svako tko je duboko u Rhythm Heaven može ovde pronaći nešto što će mu se svideti, ali Hellsinger govori publici koja se vratila u žanr s DOOM-om i zajahala val boomer pucačina za njim. Uči od najboljih u žanru dodajući svoj inovativni žanrovski zaokret, a svaka polovina jednako funkcioniše.

Sve osnove su ovde. Vaše osnovno oružje su par revolvera i snažna sačmarica; oboje se osećaju tačno onako kako želite. Na kraju ćete dobiti jedinstveno moćno oružje koje govori glavnom liku i dodaje nešto drugačije arsenalu. Postoji menažerija demona različitih naziva, svaki sa jedinstvenim trikovima i stilovima borbe. Ovde je čak i novi zaokret u Glory Kills kompanije id Software. Radnja je u dobrom tempu jer je povezana s pratećom pesmom, ali svako brutalno ubistvo i dalje deluje super brzo i trenutno zadovoljavajuće. Sve se uklapa u simfoniju nasilja koje činite iza svakog ugla.

Kao i njegov sadržaj priče, Hellsinger je izrezao neke uglove u igrivosti zbog svog skromnog opsega. Svaki nivo završava jedinstvenom borbom protiv bossa, ali stvorenje sa kojim se borite ista je lebdeća lobanja sa nekoliko manjih vizualnih promena. Ovo ima smisla za priču, ali volwo bih da postoji malo raznolikosti. Izbor oružja je također malen za ovakvu igru, iako sam se retko hteo odmaknuti od osnovne postave. Različiti igrači će težiti različitom oružju zahvaljujući načinu na koji komuniciraju sa ritmom muzike, tako da bi više oružja učinilo igru ​​više replayable.

Čak i ako niste neko ko se odlučuje stalno vraćati na ove nivoe, svaki obožavatelj metala sigurno će poslušati Metal: Hellsinger soundtrack. Svaka pesma odlično funkcioniše u igri zahvaljujući stihovima koji se odnose na Hellsingerovu priču, ali izvođenja se takođe izvrsno uklapaju uz klasike na popisu pesama za heavy metal.

Hellsinger takođe zna kada dopustiti igraču da diktira pesmu, a kada ubaciti stvari u višu brzinu bez obzira na veštinu igrača.

Zaključak:

Najznačajniji nedostaci Hellsingera dolaze iz njegova opsega, a ne iz temeljne mehanike. S nešto više novca iza sebe za financiranje duže priče i in-engine raznih scena, igra bi se mogla natjecati s bilo kojim narativnim FPS-om u posljednjih nekoliko godina. Kako sada stoji, ovo je primamljiv prvi čin koji je još uvijek vrijedan vašeg vremena.

Preneto sa Respawn Ba